...-----------------------------dejana babić, osijek




Nemoj misliti da me nema!
Krijem se u tišini Sunca koje se rađa
A kada najjače grije onda se smijem
Zalazak kada počne to te pjesmom Zvijezda zovem

Ne plači kada vidiš bijele snjegove
i sjetiš se mene
To te ja grijem ljubavlju prostranom i čistom

Ne boj se izaći bez mene  u Zoru
na hladne vjetrove i ledene kiše
Ja te snažno grlim i poljupce Neba šaljem

Ne budi tužan kada svijet cvijet ne bude
I tada sam pored tebe u cvijetu,
u pjesmi ptica ja sam ona
koja te ljubi i na Nebu

Vidiš! Odviše te ljubim da bih te zauvijek napustila.
Zato, kreni dalje....
I uvijek nasmijan budi


 

tvoja riječ




Vjerovala sam u tvoj osmijeh
kada su mi rekli da Zora zauvijek nestaje
Vjerovala sam u tvoj pogled
kada su me nogama gazili po prašnjavoj cesti
Vjerovala sam u tvoje ruke
kada su snijeg bojali u crno
Vjerovala sam u tvoju sigurnost
kada rušili su snove
Vjerovala sam u tvoju mirnoću
kada vodili su ratove
Vjerovala sam u tvoju snagu
kada su Moru krali bisere
Vjerovala sam u tvoju nježnost
kad su mi gulili srce
Vjerovala sam u tvoju dobrotu
kad su mi oduzimali ljubav
Vjerovala sam u Tvoju riječ


...----------------------------ana bakić, osijek




Riječi nepotrebne su
u velikim pričama.
Moje se pokušavaju osloboditi…
Uobličiti tvoj pogled
dok mi prelaziš prstima po licu,
a ja pretvaram se
da ga nisam primijetila
i da mi naš trenutak
nije baš svaki puta velika priča.
Sakrivam te u sjećanja
da mogu se tobom pokriti
kada tvoje ruke nisu dostupne.
Iako,neću priznati
da svaki puta
kada mi pogled odluta
gledam u tvoje oči.
Sve jasniji mi je odgovor
na tvoje pitanje.
Moja koža tako meka je
jer tvoj dodir od nje napravi
veliku priču.


 

anđeo

 




U noći bez vjetra...
kad razmaknemo zastore i ispružimo ruku,

očekujući svoj žeton za ljubav...
U noći bez vjetra...
kad bosim nogama tapkamo

po šarenim tepisima iščekujući povjetarac...

odložimo prašnjavu, nepročitanu knjigu na prozor

i očekujemo da će ju on pročitati.

U noći bez vjetra sam i ja iščekivala...
U noći bez vjetra...
zvonca na prozoru su otpočela melodiju
kakvu još nisam čula u noćima bez vjetra.
Čekala sam...i čekala.
On je bosom nogom zakoračio pred mene,
na prozor vratio nepročitanu knjigu.

Ja sam pod krilo stavila glavu
i budna sanjala u noći bez vjetra.

kad odeš u zoru s vjetrom
nećemo se opraštati.
Ti ćeš vješto sakriti krila,
a ja ću budna sanjati na tvom ramenu...
Jer srest ćemo se...

s vjetrom ili bez vjetra.


rezerva duše -----almir behaderović, otok mljet

 

Ponovno je noć rodila bezrodnost.
O kako je samo ljubav slaba, djevojčice,
baš kao cvijet.
I dovoljno je da je samo jednom ne zalijemo
i već vene, i dovoljno je
da se samo jednom, ili dvaput, ne javiš-
bez razloga - pa da srce već počne spremati
rezerve duše, ono
za što se može uhvatiti ako odeš.
I sve tvoje riječi pomalo umlačuje
i daje im dvosmislenost, da nemaju onu snagu
koju su prvobitno imale,
jer otupljuje im oštricu
kad nema slatkog opravdanja
iz tvojih usta, razvodnjava
tvoje osmijehe.
i umjesto da ti bude sudac
ono ti postaje braniteljem, žrtvujući sebe
da bi ti ostala živa!



nepoznati ratnik

 

Već se polako mrači i spokoj napušta
svoj stan u potkrovlju , tuga ga deložira,
i zajedno s mrakom na umorno se lice spušta
zobljući i zadnju mrvu mira.

Želja ispušta negdje svoj zadnji krik u daljini,
sreća se sakrila u granama,
nada se izgubila u divljini
oči napunile vranama!

Tetura nepoznati ratnik ,makove bojeći svojom krvlju
a još čelo ponosno drži,
pa sliči gromom pogođenom drvlju
što još ne pada ,iako je bez srži.

Al’ kad vjetar dođe past će, ko crven jesenji list ,
jer taj glupi legionar ljubavi sam je sebe u ćošak stjer'o,
ta ne vodi se tako bitka držeći umjesto štita papir čist
a umjesto mača pero!



najbolji ne žive ------renata bencek, beli manastir




Ne traži anđela u meni...
Oni su na nebu.
Dovedi nas do neslućenih visina.
Ali ovdje gdje grijesi su dozvoljeni...

Ne očekuj od mene da ti budem najbolja.
Najbolji ne žive.
Uzmi me kao more brod.
Da ostanem zauvijek u tebi.

Prisustvuj svakoj želji koja te doziva.
Teži savršenstvu...
Ali ne traži moje.

Mogu ti darovati drhtaje
I povratne trenutke,
Ali ne obećajem pokoru...

Jer ljubav će biti savršena
Ako mi dozvoliš izbor...
Ako ti mogu reći; ne.

Nisam najbolja.
Najbolji ne žive.
I to ne želim biti!

Ali i nesavršena znam te voljeti...



 

marioneta




Ovaj put nisam ja kriva.
Ti si odlučio tako i snosit ćemo posljedice.
Ja ću te tiho prizivati dok sam živa,
A ti ćeš, od mene, skrivati uplakano lice.

U povijest tvoje ljubavi bit ću zapisana velikim slovima.
Moje ime pisat ćeš uz svoje.
Plesat ću, kao marioneta, pred tvojim očima,
A konce zajedničkog života presjekle su baš ruke tvoje.

Ali voljet ćeš me vječno
I skrivati svoju bol u mračnoj sobi.
Neće ti biti svejedno
Kada razmišljaš da bi nam i djeca bila te,
Kao mi tada, dobi.

I pogledat ćeš u dubinu vremena koje prolazi.
Mutna je sadašnjost od uzburkanih misli...
Godina za godinom, još uvijek u san ti dolazi,
A mi, kao da smo se u jednom kutu stisli,
Promijenili se, a ostali isti.

Stojimo neobavijeni životom kakav smo, za sebe,
Od najkvalitetnije vune spleli,
A sada da bi i htjeli
Vrijeme je našeg pokajanja zamijenio nijemi pokrivač ispletene
Osvete.
A kada bi, samo još jednom, dotaknuti se smjeli
Bio bi to dodir neostvarene pobjede...

Ali, ovaj put, nisam ja kriva
Jer, želja me je vodila, k tebi, ravno u srce.
Tiho sam te prizivala riječima, da mogu samo uz tebe
Ostati živa,
A ti si skrivao svoje uplakano lice.

I sada ću u povijest tvoje ljubavi biti zapisana velikim
Slovima.
Istim slovima označit ćeš me i u snovima
I  plesat ću, kao marioneta, pred tvojim očima.
Ali dotaknuti ne mogu
I ti ne možeš dotaknuti moje vjeđe
Jer snaga naše sadašnjosti
Ne dozvoljava da se taj prag prijeđe.


kiše opet padaju-----------željko briški, osijek

 

Suzama ruke perem!

Evo, moj grijeh opet

tvoj orost traži.

 

Suzama ruke perem,

a srce grijehom kažnjavam.

 

Suzama ruke perem!

Tebe pitam: "A dušu?

Čime dušu da operem!?"

 

visoko iznad

 

esi li ikada čuo moje riječi

ili su one raspršile se

kao što vjetar prašinu s puta

bestragom razbaca?

 

Jesi li ikada vidio moje suze

ili su one u dubini nestale

kao što srpanjske kiše

u polju kukuruza nestaju?

 

Jesi li ikada visoko iznad zamišljenog

stojeći uz zid zapitao se

uz koji zid stojim

sam i nemoćan?

 

 

 

 

 

pismo s mora------ivan brčić, zagreb

 

Slušam valove kako nešto pričaju
A ja se pravim da ih razumijem
Pa im se smješkam

Večeras ću na pučinu s ribarima
Provest ću noć s njima
Mladi su kao i ti, veseli i lijepo pjevaju
A i vina su crnog ponijeli

Bacat ćemo mreže u zelene dubine
U modre tmine
Osjećam kako im svoju samoću predajem
Što daje duša uzmu nam vali…

Ćutiš li tu ljepotu povratka u svježini jutra
Vidiš li nas iz daljine
Znat ćeš što nam je more darovalo
Kad se i do tvoga oka
Jato galebova iznad prove vine

 

smiraj dana

 

Prežem ta dva božanstva
Dok među oblacima požurujem ure
Izvan prostora jurit ću s njima

Otkrivat ćemo nova Sunca
Lutajuće vatre, istine čiste
Od sjaja zlatnih potkovica
I umorna Zemlja blista

Vrijeme brzo odmiče
Dok tajnom snagom jurimo
Sunce nas sretne ispraća
U zlatnom prahu treperimo



trenutak------------lidija sopjanac, osijek




Trenutak života vječna je nada,
a prođe k'o bljesak sjećanja,
već ga nema.

Okreneš glavu, srljaš ka cilju,
lomeći dušu na stijenama hitnje.

Zaboravljaš sebe u Bogu i
Boga u sebi!

Stremiš ka nečemu što čovjek bi bio,
al, čovječe, ta prah si bez Njega u sebi.

I sutra te već nema,
ni trag ne osta,
tek, ime neka slova na grobu ti čine.

Budi u Njemu,
svaki dan nek' nova je spona
i vjera čvrsta spasit će ti dušu.

Ne možeš sam,
čovječe, tek zrnce pijeska u pustinji si.


sine




Reći ću ti jednom sine
koliko te volim,
reći ću ti jednom,
za tebe postojim.

Reći ću ti jednom
čelo dodirnut'.

Ti za me si zora,
nada života mog.
Ti za me si sunce,
izvor moga žića.

Reći ću ti jednom sine,
zagrlit' te nježno
i predati ti svu dobrotu svijeta svog
klica života što bez sunca ne klija.

Znaj, ima samo jedan put.
put vjere, ufanja i ljubavi.
I cijeli život samo jedan je tren,
ne gubi vrijeme na sanje, jer
jedina sigurnost je ljubav, vjera i Bog.



 

 

savršenstvo-----tatjana debeljački, užice, srbija

 

Iz nesavršenstva
 staro sumnjalo...  
Da te zastupam pred Bogom, 
običan stvaralački um?! 
Nužno zapisujemo, 
za utehu, da ne pokleknemo. 
Satima pred završetak, 
razneženi od vina 
Fransuskog, Pinot Noir-Maison Blanche, 
odigrali poslednju tango 
 Znači li ti nešto 
bitka uplašenih misli, 
pucanje u paramparčad 
na istoku prošlosti! 
Imao si šta naučiti, 
danas si tupog, praznog pogleda! 
Preživeće insekt 
uvijajući se uz udovicu!
 Izgledaš pokunjeno. 
Samoća će te sačuvati 
sa onim što jesi.
Slika će te nadživeti. 
Vizuelna čula.
Daleki istok
svetla i sjene
ptice u jatu
brodovi i jedrenje
neizbežno i predvidivo...
Čarolija putovanja
do unutrašnjeg sklada!
Devojački vrat
iz tame lepota!!!

 

oproštaju

 

Nije ovo slagalica,
Drvo života,
Uzor vrline, 
Dnevnik hronike,
Oštri sused,
Mali pljusak,
Cvet zaborava,
Vitka vrba.
Probudi se
Usnuli leptiru
Nuždom uzbuđen,
Kukavico!
Ostavio si mi rajsku pticu,
Poput strelice, ravno u srce.
U čaši - pola vina,
Buru oćutanih reči...
Predah ti noć,
Stihovi pupoljak.
Gorka, slatka,
Zanesenosti

 


sjećanjezdenka đurinovac-hudorović, zagreb




Vratile mi se misli
16 godina unazad
i sjetih se što je bilo prije
sramota je bila
ko branitelj i dragovoljac
bio nije.

Borilo se,
ginulo se,
patilo se, tugovalo,
veselilo kad se pobijedilo.

Živio sam tada
i ne želim da to samo
neka blijeda sjenka osta',
jer svima nama rata je
bilo dosta.

Oprostiti se mora,
ali prisilan zaborav,
postao je braniteljska
mora.

Kada su pobjeđivali
mi smo ih dočekivali,
mi smo ih slavili
tada oni nisu mogli znati
kako će brzo
u zaborav pasti.

Nisu to samo puste riječi
to je današnja zbilja
da za dragovoljca i branitelja
zaposlenja nema,
jer to mjesto već unaprijed
za nekog tajkunskog sina se sprema.



 

u spomen duši redelstein

 





Na groblju sv.Ane – Dan Mrtvih
gledam kameni kip djevojke lijepe
kako makove u ruci drži,
a njezina duša zbog nesmotrene ljubavi,
još uvijek negdje kruži...

Sve je imala, lijepa i bogata je bila
predivno, ljupko živo biće
poznajem je iz bakine priče.

Kameni lik ondje njen stoji
oganj vječne vatre već dugo ne gori
nema tko da je pali,
a njenoj duši to fali...
Ljubav je njena neizmjerna bila
tako da je vodu sa makovima pila.

Spomenik njen ovdje stoji
kao iz kamene priče
kao da ona nikad nije bila ljudsko biće.
Mnogo godina na groblje dolazim
i pored njenog kamenog spomenika prolazim...

Od silne topline i nemile sudbine
samo njen lik od kamena osta',
jer bez ljubavi njoj života, bilo je dosta.
Ljubavi dolaze, odlaze, prolaze
u njenoj boli nije ni znala da je
vječnoj nebeskoj ljubavi pripala.




planine-----------klara đurinski, topoline




Dani umiru u tminama,
jutra se bude u maglama,
snovi lutaju nizinama,
a sjeta, sjeta je u planinama.

Dani snivaju u tminama,
jutra se bude u planinama,
snovi lutaju u noćima,
a sjeta, sjeta je u očima.

Sunce zalazi za brdima,
kiše padaju u noćima,
tuga mi je još u grudima,
za tobom koji si u daljinama.

Dani umiru u tminama,
jutra se bude u maglama,
snovi lutaju u noćima,
a sjeta, sjeta je u očima.



 

osijek u srcu

 




Kao malu majka me osječkim ulicama rado vodila.
U njega sam često dolazila, u njemu sam se i rodila.
O rodnom gradu puno sam naučila, još dok sam bila mala.
Mama mi je o njemu pričala i zato joj velika hvala!
U njemu je mama školu završila, u njemu je tatu srela.
U Osijeku radim oj tata, na željezničkom kolodvoru-stanici,
putnicima karte prodaje od 7-24 sata.

O Osijeku često maštam da u njemu krila širim.
Da letim parkovima cvjetnim i snenim cestama sivim.
Osiječe, u srcu si mom! Tebi srce me vuče,
ti si moje sutra, danas i moje jučer.
Pobjeći ću jednom od kuće kao ptica jatu svom,
tebi, Osiječe dragi, da tu svijem topli dom.




osijek uvijek u srcu -- - -silva filipović, osijek
(najdražem gradu na svijetu)

 

 

 



Do škole sam nekad išla mirnim ulicama
kaldrme je bilo više, nešto makadama.
Hodala sam stazama širokim i prašnim
dizala se prašina za konjima snažnim.


Pored mnogih tvornica put me je vodio,
a već oko dva popodne grad bi jako oživio.
Kućama se vraćali umorni radnici
s obitelji da ručaju, posvete se dječici.


Susjedi i prijatelji često su se družili
kavu pili, roštiljali il' fiševe kuhali.
Crven tramvaj vozio nas, zvoneći baš veselo,
kad smo išli na plesnjake il' na gradski korzo.


Poslije podne zaljubljeni u parku bi sjedili
šaptali, gugutali, ljubeći se čisti zrak smo udisali.
Dravu smo čistu pili i u čiklu veslali
svi jednake crne kute do mature nosili.


Kazališne predstave rado smo gledali,
a za kino-karte u dugim redovima čekali.
Kompom smo se vozili u Zoološki subotom
u Radničkom i u Želji plesali smo nedjeljom.


„Dinamiti“ u Radnjaku dobar su rok svirali,
ali rano, prije noći, kući smo se vraćali.
Nema više starog Broke da iz Drave pijesak vadi
nema mnogih dragih stvari, ni mi više nismo mladi.

 

Niti korza više nema, mladi noću sad izlaze,
tramvaj nije više crven, niti prašne stare staze.
Čingi-lingi!?! Bijela lađa!?! Svak' je za njih znao
sada su tek ruševine, od srca nam je zbilja žao.


Rasla sam polako, nešto brže rodni grad
širio se na sve strane kao pravi velegrad.
Asfalt svud je zavladao, pa kaldrme nema više,
al' nestaše i tvornice, da l'  nam se to crno piše.


Danas moj je Osijek dragi baš veliko gradilište
tu se ruši, kopa, zida, kao da naftu pronaći će.
Jako mi se promijenio, uglancao, narastao
tko tu dugo nije bio ne bi ga ni prepoznao.


Dok na zapad svi gledaju, te napretku mnogi kliču
umjesto drvoreda kestena i lipa neki neboderi niču.
Imam dvije unučice, o prošlosti pričam njima,
o ljubavi prema gradu i njegovim žiteljima.


Dok u meni srce kuca napustiti ga neću
u Osijeku sam rođena, u Osijeku i umrijet ću.


 

moja sigurna luka

 




Ponekad noću, dok čvrsto spavaš
kao dijete neko pored mene
gledam te kako mirno dišeš
i poljubim ti oči zaklopljene.


Što li se krije iza tvoga čela
kakve se misli u glavi roje
kada si budan pitaš li se
kome pripada srce moje?


Mnogo je godina otada prošlo
srce sam svoje tebi poklonila
puno je vode Dravom proteklo
u radosti i brizi uz tebe sam bila.


Ti si mi sigurna luka
u koju sklanjam svoj čamac mali
kada zli bi ljudi ili život grubi
mene često povrijediti znali.


I ja sam tvoj siguran kutak
kojem se vraćaš svake noći
otkrih tajnu što kriješ iza čela
dok ljubim tvoje uspavane oči.



Opširnije o autoru pjesama vidi na blogu.


moja domovina--jolanka gereš, osijek

 

U daljini mislim na tebe
Godinu za godinom, tako čeznem
Žudeći za promjenom,kao cvijet prema svjetlošću
Svaki dan očekivanje, kao sunce na nebu
Što svoje zrake dnevno pruža
Na kraju i mene, u vječnome „ tu i tamo"
Tebi bliže donosi.

U blizini nema brda, samo daleka,
Daleka, zelena dolina
Dokle oči dosežu, gledaju i vide
Tako daleko, na laganom vjetru... kukuruz
I pšenično klasje, u valovima se leluja.
Taje zemlja, moja domovina
Miris livada i mlačni zrak
Pšenična polja u valovima
Okružuju me, kao tiha muzika uz život.

Lijepa melodija stare pjesme
Iz mladenačkog doba,
Sjećanja su, što ne prolaze.
Tu nisam sama, šareni leptirići
Zov zrikavaca, pratnja su moja iz tišine.
Korijenje moje u dubini zemlje
Što mekano i toplo je.

Tu bdije moje srce
I iznad mene nebo plavo
To plavetnilo neba, što uvijek drugačije je.
Ondje...vračam se kući ja
Jednoga dana...
Bilo kad.

 

inostranstvo


Jedno duže putovanje trebalo je to biti
od ne predugog trajanja
ali između... okolnosti su druge bile
što donijele su drugi razvoj događaja

Između vremena i prostora
postavljena u suhoparnom opstanku
između mira i galame /buke
između ljudskog biča i razvitka
između sna i zbilje
između pitanja i odgovora
dali ću uvijek biti ja?

Negdje između
biti će istina... među obalama
ili na drobljenom asfaltu
tamo između leži i grob mojih snova
između makova pored staze, na livadi
između klasja na pokošenoj oranici
ostala je i čežnja ležati
Tamo negdje između

Tamo negdje između
među državama- među granicama
među ljudskim opstancirna
Tamo negdje između
među „ To je tako" i „ Bilo je jednom"
Tamo negdje između
je i povratak za mnogo mladih života
zbog mržnje ili ljubomore
bodežom već bez milosti ugašeno
Tamo negdje između... razorno teče vrijeme
tada između krika ili šutnje
da li će i kraj možda negdje između biti?
Negdje između
među „gdje" i među „ kada"
među „ovdje" i među „tamo"
Ničija zemlja
tako sam i ja nadalje
samo negdje „između"


 

jelena--stjepko galović-kandžija, osijek



Ozbiljno ti kažem ja se ne zajebavam
postoji jedna djevojka i zove se Jelena
super misli o sebi, ne hoda nego lebdi
nek' ostane tamo sta će nam takva tu na zemlji
a ne da nije dobra nego gore od toga
al gdje god da te vidim uvijek si glavna uloga
pa ne mogu pobjeći, niti mi može promaći
al zao mi za tebe stvarno tu nema pomoći
nema tog specijalnog efekta ni photoshopa
a svima ko i tebi najvažnija je ljepota
vise od života, nisi jedna jedina
uopće nisi posebna, a posebno nisi predivna
najgora si od svih i ne mogu te smislit
al ne znam zašto stalno tebi ja mislim
nije valjda da mi se sviđaš, a ja ne želim priznat
nemoguće ,nije valjda , ne znam... nikad!

I možeš se izgladnijvat al uspjet opet ćeš šipak,
al' dobro nećemo plakat pokvarit će nam se šminka
operiraj se cijela od nosa pa do sisa
ne bi vrijedilo ništa jer opet bi bila ista
gadna ko sada mada si mlada moderna plava
to je zbog tog stava jao tako sam glavna
i najskuplja haljina cipela 100 pari
sve najljepše stvari ti bi uspjela pokvarit
a ni ja nisam ljepotan, nisam bas neki lik
nisam baš zgodan kontam, a sva sreća nisam ko ti
znam stvar o tebi je al problem u meni je
zašto uopće gledam te glupe serije?

Jelena jako si ružna slobodno jedi nemoj biti tužna
džabe ti dijeta, visoka peta, gaborko jedna uopće nisi lijepa


 

nema spavanja

 


 

Neće valjda i ova noć mi trajat predugo
Gasim tv već me hvata umor
Krenem leć, tada se nešto dogodi
Neki đavo me ustane onda san odgodim
Mene sve pogodi, sve me dira
Bezveze se sekiram, nikad nemam mira
Uvijek nađem nešto oko čega se živcirat
Razvijam svoje teorije moram ih zapisivat
Nađem papir ne smijem zaboravit
Onda ću sve popravit i bolje će mi bit
Da se poslije ne bi moro kajat
Sutradan pogledam jel nešto od tog valja
Ko da promijenit ću svijet, barem malo
I super je to sve al ja bi tako spavo
Napadaju me ideje volim se zajebavat
Ne mogu spavat ne vrijedi ni pokušavat
Filozofiram, uvijek moram izmišljat
A oću spavat ne želim razmišljat

Ne nema spavanja, ne nema spavanja

Ne nema spavanja, cijelu noooć

Opet krenem leć moram probat

Pa nervozan ko ker po sobi počnem hodat
Žmirim ali, ali, ali ne vrijedi
I ne znam što da radim…pa onda malo sjedim
Zastanem, buljim u prazno
Pa rasipam odjednom sve samu frazu za frazom


Preskačem slova žurim se al kasnim
Bdijem po cijele noći ko da jedem ekstazi
U punoj snazi kreativnoj fazi
Prebirem po sebi dok ne nađem to što tražim
Moje viđenje, moje shvaćanje
Poželim da sam gluplji ili imam bolje pamćenje
Čemu to sve? Pa čemu to pitam?
Ne mogu protiv sebe tu ja najmanje sam bitan
U isto vrijeme sretan ali ljut sam ipak
Jer jako sam pospan a i sat je sitan
Svašta čovjeku padne na pamet kad je sam
Polako tonem u san al skoro pa će dan
A niti mi je jasno šta radim niti zašto
I ne mora bit nikom ali meni je važno
Zato zaspem ujutro rano a dižem se kasno
Al ja sam danguba koja nema šta…meni je krasno


2* Bolest, bolest nema pomoći i nema spavanja po noći

Ref2*





ljepota duše ----želimir hajdinjak, osijek



U odsjaju oka
sagledavam veličinu tvoje duše.
Dok mrsiš kosu i lutaš pogledom,
promatram tvoje snene trepavice,
fine,nježne poput kože laneta.
Miris duše,tvoje duše,
struji mojim mislima,
a ti, ti se smiješiš.


 

realnost

 



Život je pun rezova;
kratkih i strasnih,
dugih i bolnih.

Svi smo mi bića ljubavi,
svi smo mi jedno,
ali potrebno je dosta vremena
da bismo to spoznali.

Tražeći ljubav,
tražio sam sebe.
 
Da, mi smo jedno,
da, ti si ljubav.

Što je muškarac bez žene,
što je žena bez muškarca.

Snivajmo budućnost zajedno,
uljepšajmo definiciju ljubavi!






san gradske noći ---pavle hajduković, dalj


Umorna ruka dana
spustila je noć nad grad.
Ostala je sama Vukovarska
u ovaj-kasni sat.


Drava je tiho i lijeno tekla
upijajući lipanjske noći.
Sjena grada pod drvo je legla
sklopivši već umorne oči.


Isplovila je Bijela lađa
uz šum krošnji breza.
U daljini gdje Osijek se rađa
cvjetala je mladost jedna.


Čulo se zvono s katedrale,
otvorio sam oči,
govorila mi je tišina
o snu gradske noći.

žena iz snova



Javljaš se često

kad noć ugasi i posljednje svjetlo u domu,

kad sklopim oči

snovi mi te prikažu

nejasnu, ali ugodnu.

 

Kao da mi nešto kradeš

u iskrenosti duše moje

postaješ horizont

na morskoj pučini Panonskog mora

ili igrom iluzije nečija žena iz snova.

 

Javljaš se često

kad zanoća i mjesec je pun žara,

tad otvorim oči

da provjerim da li sanjam

ili mi ususret ide nepoznata.

 

Kao da mi nešto kradeš

u iskrenosti duše moje

postaješ horizont

na morskoj pučini Panonskog mora

ili igrom iluzije nečija žena iz snova.


moje srce neće se slomiti ----filip hanžek, osijek

 


Beskrajni kilometri od tebe me razdvajaju
Moje ruke ne mogu tvoju kožu dotaknuti
Moje usne ne mogu tvoje usne poljubiti
Ali moje srce neće se zato slomiti.


Ti što daleko živiš,za mene si veo misterija
Jesi li ista ona u koju sam se zaljubio,pitam se
Ali takvu te volim,u mojem srcu živiš i moja si
I sve dok si tamo,moje srce neće se slomiti


Izvana božica ljepote,iznutra blistavi anđeo
Takva živiš u mome sjećanju,u mome srcu
Postojiš samo u mome snu,ali samo si moja
I dok si u mome srcu,ono se neće slomiti


Dok tvoju sliku prstima dodirujem
I na slici tvoje usne ljubim
Osjećam tebe,jer živiš u mome srcu
I moje srce neće se slomiti


Božanstvena ljubav kojom ti me ispunjavaš
Više se ni s jednom ženom neće dogoditi
Vječno ćemo biti na ovaj način zajedno
Zaključana si u moje srce i ono se neće slomiti.



 

nepoznati osjećaj

 




Može li um upravljati osjećajima?
Katkad uistinu ne može
Jer postoje takvi osjećaji
Kojima ni ljudski um ime ne zna...

U mome srcu gori jedan takav osjećaj
Osjećaj koji obuzima moju dušu,
Krade moje vrijeme, moj život
To je čaroban osjećaj...

Ti si zapalila plamen toga osjećaja
Jer u trenutku kad si se pojavila...
Zavladala si mojom dušom
I zatvorila sva vrata mog srca...

No nikad nisam dotaknuo tvoje tijelo
Nikad nisam osjetio tvoju prisutnost
Ti si za mene samo čaroban glas
I dvodimenzionalna slika na ekranu

Iako sam te više puta osjetio u blizini
To je bio samo trenutak mašte emocija
Nikada te nisam uistinu vidio
Nikada se nisi pojavila preda mnom

Kakav li je to osjećaj što osjećam?
To je osjećaj iznad ljudskog uma
I budući da si ispunila moju dušu čarolijom
Neka se odsad čarobnim osjećajem zove...




magla-josip horvat,novi čeminac , hrvatska


Magla je. Izgubljen sam.
Tvoj sjaj u očima kao svjetionik u noći
vodi me ka mirnoj luci.
Hrid. Tonem na dalekoj pučini,
tvoj sjaj u očima, vapaj umornog putnika,
tvoj lik nestaje u morskim dubinama zajedno sa mnom,
jer ti u stvarnosti ne postojiš.

iz daljine


Iz daljine milujem pogledom tvoju kosu,
šaljem poljubac na krilima vjetra
da obriše suze iz tvojih očiju.
Dovoljna je moja patnja za nas oboje,
budi sretna s nekim drugim,
jer ja sam onaj koji luta bespućima s tugom u očima.


vjetar balade -----martina horvat, erdut



Jednom je usred zime vjetar
svojom  snježnom baladom zagrijao te.

Jednom kad drugačije oči
bez ljubavi budu te gledale,
poželjeti  ćeš onaj vjetar balade
da dovede me.

Jednom kad cvijet bude procvjetao
i opojan miris prostirao livadom
znati ćeš da poput cvijeta
sam bila ja, uvijek tu, tvoja i dostupna.

Jednom kad cvijet nečujno, neprimjetno uvene,
a nakon dugo vremena tražiš ga da utješi te,
znaj prekasno je utjehu,
ljubav koju si prokockao, kasno je
jer cvijet je s vjetrom balade uvenuo.



 

večernja šetnja

 



Tiha crna noć se spušta
na zidine ovoga grada,
zauvijek obasjavaju nebeski svod
a mjesec boli nad zemljom.

Ja polako šećem mrtvim ulicama grada
a misli mi lete daleko,
daleko k dragomu mome,
duša se moja napaćena bori
za prekrasno jutarnje svitanje.

Tužna sam, suze mi izviru
iz očiju nemir mi se pojavljuje
među grudima,
postajem očajna.

Na obasjanom nebeskom svodu
mjesec mi se smiješi
postajem sretna i prati me sreća.

Odlazim doma i sretna,
snena liježem u krevet,
u mislima mi dragi biva
dok polako tonem u slatki san.





volim te, grade moj -----marija jagec, osijek

 


Spremila sam sebi malo sirotinje,
kad sam bez cilja u svijet krenula.
Jedne ne tako davne 96-te,
došetala sam u vaš grad.
A da je bilo lagano, nije,
baš kao što nije ni sad.
I uvijek jedne te iste: borba za opstanak.
Od kada se pamtim, to je tako.
Ali ja vas volim, i ne idem dalje ni korak.
Lijepo je kada mi umorni poklonite smiješak.
I malo pa često ta borba za opstanak zaboli jako.
Ma ni meni ni tebi, ni mnogima od nas nije lako.
Oduvijek govorim mnogima: sretna sam kada si sretan.
Samo me ponekad tuga obuzme.
Ima ponegdje neki prosjak stari,
izraz mu lica tužan i sjetan.
Jer njega se malo tko sjeti.
A ja te prolazniče molim,
što poklanjaš osmijeh kao dar najveći,
kako bi lijepo bilo da ga pokloniš i njemu,
i doprineseš i njegovoj sreći.



...




Ja volim ovaj grad i ove ljude,
što žive život skrbno i pošteno.
A to što ponekad zamolim nešto
-i to im je oprošteno.
Vjerujem da među vama
ima bezbroj divnih i plemenitih ljudi.
Od osmjeha sa dječjih lica,
u mnogim se srcima ljubav budi.
Lipov hlad, i sam miris lipe u ljetu,
I tebi i meni donosi mir,
a hrani pčelicu u lipovom cvijetu.
Mira i tišine na obalama Drave,
i na ponekoj klupi
zagrljaj mladih ili ljubavi prave.
Odi u koji god dio grada poželiš.
Sjedi na klupu,
pogledaj aleju cvijeća što sretna je.
I bit će ti dosta da i ti se veseliš.
Ja volim ovaj grad i ove ljude!
E moj prelijepi grade,
tko god korakne k tebi,
novi,
kao nekada ja
neka sretan zauvijek bude!




zagledana u božje oči----ana jakobović, osijek


 

Bože,kakve su boje
božanske oči tvoje?
Gledale su me mnoge oči
crne,smeđe,zelene i modre,
ali nisam srela tvoje,moj Gospodine.
Neke su me svojim sjajem
uzdigle do neba,
a neke hladnim prezirom
spustile do pakla.
Gospodine Bože,kakve su boje
božanske oči tvoje?
Možda su modre,
kao beskrajno more.
Možda su zlatne
kao žitno polje.
Tražim,Tvoj pogled u ljudskim očima
Tvoju ljubav u njihovim srcima.
Dobri moj Bože,
samo moja duša zna
kakve su božanske oči tvoje.
Moj Gospodine!


 

prolaznost

 



Na glatkom obrazu kamena
plesala je nestašna sunčana zraka,
na toplim rukama kamena
odmara se moja duša,
na sivom licu kamena
suton je zaspala.

 




...------- --dinko janjiš, osijek

 



Beživotni labudovi na rijeci ispranih duša. Meki zrak guta maglu što spustila se. Tražim masku, krinku neke druge zaboravljene iluzije. Prije nego se probudim i popijem otrov iz tvojih precizno prerezanih vena, tvoju grimiznu krv. Postajem nešto što ostaje u zraku, izvan kože, nešto što je godinama klijalo iz odumrlih stanica, mojih očiju. Zelene livade prepune staklene vune, zamršeni plastovi sijena, iznad kojih gigantske pčele nose krvave pseće udove. Uz škripu zubi raspadaju se u sasvim malene izobličene konfete. Poplave odnose vrišteću djecu iz majčinih ruku, otkidaju ih od njihovih kancerogenih dojki. Crvi u bocama plutaju, umjesto papira. Poruke smrti nose vrane, sluzavih falusa u kljunovima. Ponestaje mi zraka, gušim se u azbestu vlažnih hodnika svoje duše, trulih poligona samouništenja.


 

bach u proljeće

 



Nekako iz dnevne svjetlosti koja prelazi u mrak, ja okusio sam zrak života. Svi ljudi i mjesta, sve bolesti, sva ograničenja. Nema pouzdanog lijeka za melankoliju srca. Kad riječi više ne mogu dočarati šapat i tihi jecaj djeteta koje čovjekom postaje. Sva je nevinost pred brutalnošću života pognula glavu. Tiho postalo je ruševna kuća, ono što nekoć bilo je tijelo velebnog zdanja. O mladosti! Više nikada tako lijepi nećemo hodati, jer u vječnosti svijeta samo riječi ne stare. Tako bili smo bogovi jednom i pili iz bokala samog Dioniza, ali spoznaja o smrti tek nam krila dade za let u najviše visine. I gdje van uma i sve pameti sviraju violine oplakujući naša mrtva tijela. Mi se sudbini smijemo u lice, naša košulja je bijela i trajat će vječno ova kap snage i strasti koju samo jednom u životu nađeš. U njoj želiš biti, u slobodi imati ruku prijatelja i mirno zaspati, usnuti.





moji grijesi ----- đurđica junaković, osijek


Svi grijesi u mojim očima,
I strast, što valja se,
Bijelim plahtama,
U bestidnim noćima.
Prsti mi plešu
Po tvojim njedrima,
Dok uspaljeno tijelo smiruješ,
Na mojim bedrima.
Upijaš usne u poljubac,
K'o zadnju kap života, ...
skupa sretni do bola...
i nije, nije, nas sramota.
Svi grijesi u mojim očima,
I sreća u bestidnim noćima!

 

boja moje duše

 

Bojom moje duše-obojeno more,
Ista boja krasi, sve noći sve zore,
Dvije, tri zrake Sunca,
Dotakne mi kosa,
Sunčevim zrakama,
Jutrom blista rosa!
U očima mojim, vali mora plove,
Ljepota me njegova,u zagrljaj zove.
I dok nebom oblaci,
Zrake zore krote,
Želim biti dio,
Te nijeme ljepote.
Želim uzet malo, rumenila neba,
I njime obojit, sve buduće dane,
Ljepota mi ova,
Baš kao zrak, treba, Kad bih mogla reći...
...vremenu da stane!
Da ljepota ova nikad ne nestane.
Bojom moje duše-obojeno more,
Nikad iste noći-nikad iste zore!

 




 


galerija likova--aleksandar-saša kabiljo, split

 

 

Galerija likova kroz moj život maršira,
u početku mnogi otvoreni, vedri, al' naiđu na sito,
zaustave svoj put zaglavljeni u vlastitoj mreži.
Tek rijetki, što neshvaćeni plove, u dubine zarone modre,
pa ih anđeli nevidljivi vode i nečujnim pljeskom bodre.

Galerija likova kroz moj život maršira,
često vrijedne pravda sabotira, pa ih muči,
pa ih vuče kroz kaljuže ugašenih čikova,
pušenih od podlih tipova krvopijskih tikova.

Galerija likova kroz moj život maršira,
prijateljstva raznih intenziteta, ljubavi,
ograničenog vijeka trajanja.
No, sjetih se one „stare“- poslije spajanja nema kajanja,
jer uplovih bez jedara i sidra u ovaj život,
isplovi ću ka novom iskusniji, opremljeniji mnogo.


pođi, idi , kreni

Pođi tamo gdje pripadaš,
idi privučen sličnostima,
tamo gdje motre te više sile
od iskona, od tvojih početaka,
debelom prašinom potisnuta sjećanja.


Osjeti sjene što guraju tvoje gene,
primijeti oči što dubinom plijene,
ne dozvoli da sitne duše te promijene,
u nevidljive okove stave,
u ponore zaborava bace.


Kreni, ostavi navike, klišeje,
otpusti hamove crnih konja,
sjaši, zaputi se tragom duge,
pronađi vedre druge
sivom zavjesom dugo sakrivene.



nepokoreni grad --miroslav kablarević, osijek



Usred slavonske ravnice,
s mislima u mirisnom moru žita,
u sneno,tiho, ljetno veče,
dok mu široka rijeka,
što kroz njega mirno teče,
nježno miluje obale,
jedan umoran, stari grad,
u sutonu,skriva
svoje ratne rane.
Iznad njega samo nebo plavo,
i dobri duh
što ga brižno iz visina gleda,
štiti ga i čuva,
od nekih novih barbara
i duša mu slomiti ne da.
A na južnoj strani grada
stoji jedan sivi zid
na kojemu,
i kad snijeg po njemu briše,
i kad sunce sja,
i kad ga kupaju kiše,
ponosno, s ljubavlju,
za sva vremena piše:
OSIJEK
NEPOKORENI GRAD.



 

lastavice




Slika što je ugledah vrati me na trenutak u djetinjstvo i najednom, kao kroz maglu, vidim maloga dječaka kako kamenom nastoji pogoditi gnijezdo što su ga pod strehom djedove kuće svile lastavice. Gnijezdo je bilo visoko a ruke malene te ga nije mogao lako pogoditi. Zanesen, uporno bacajući kamen, primijetio je djeda tek kad mu je ovaj stavio ruku na rame. Zastao je, uplašen, u pokretu.
Starac se sagnuo, pogledao ga u oči i mirnim, ozbiljnim glasom, bez ljutnje, rekao mu: ”Sine, ne ruši gnijezda lastavice. One su božje ptice i svaka kuća na kojoj lastavica svije svoj mali dom zaštićena je od zla i nevolje a ljudi u njima žive sretnije i mirnije.”
Podigao se s naporom djeda, prošao mu rukom kroz kosu nježno, okrenuo se i otišao za svojim poslom, ostavivši dječaka zbunjenog i zamišljenog.
Nikada dječak nije zaboravio djedove riječi.
I znam sada, zašto mi srce odjednom kuca brže i što mi je to toplinom ispunilo dušu, dok  ove tužne i nesretne, ratne, osječke, 92. stojim ispred svoje kuće, promatrajući gnijezdo u koje su se upravo vratile lastavice.
,,Sve će biti dobro”- tiho rekoh sebi, iskreno vjerujući.



kuda ide čovjek? ----smiljka kakaš, osijek



Kuda ide čovjek?
Bože, nismo mi slika
Tvoga lika.

Bjesnoća u čovjeku vri,
agresija sve slama.
Kuda idemo mi,
što će biti Bože s nama,
svakom je do poroka i srama.

Bože, nismo mi slika
Tvoga lika.
Oholost i tvrdo srce kuje se
svaki dan i čeka nas
život prognan,
čeka nas Tvoj sudnji dan.



 

noć

 



Pod kapom noći, misli mi
sklapaju oči.

Kroz vrata sna želim
da prođeš uvijek ti.

Snove ću prosijati i tražiti
uvijek tebe ljubavi.



osiječe grade -----franjo kopecki, čepin

 



Najljepši si moj Osiječe
Na obali Drave.
Najljepši si svi te vole
Slavonije ravne.


Teče, teče mutna rijeka
Iz tuđine do Osijeka.
Donijela je moju sreću,
Slavonijo ostaviti te neću.


Tebe krasi drevna Tvrđa
Korzo sve do katedrale.
I Bijela lađa romantična bila
Mnoge ljubavi je krila.


Parkovi zelene se tvoji
Sve u cvijeću procvjetali.
Šetalište pored Drave
Zaljubljene vodi mlade.


I dok tiho noć dolazi
U spokoj grad odlazi.
Ja  se šećem ulicama
I maštam o mojim snovima.



 

valpovo grade

 




Na istoku ravne nam Slavonije
Mali gradić svoje lice mije.
U njemu je uvijek sve veselo
To je naše lijepo Valpovo.


Valpovo i svoju rijeku ima
Kao zmija što ravnicom vijuga.
Karašica to je njezino ime
Valpovština ponosi se time.


Obale su njezine pitome i blage
A pokoja vrba ih dotakne.
I u parku dvorac vjekovima stoji
I stara kula stoljeća si broji.


U tebi se rodi nekad davno
U srcu parka jedna bista stoji
S hrastovima svoju povijest priča
To je bista Petra Katančića.


Oko tebe zlatna polja žita
Sela bijela, Šokadija vesela
Slavonijom tamburica svira
Najljepša si naša ti ravnica.




korak prema vremenu ------zal kopp, osijek



Imam taj korak prema vremenu
s kojim ljubav postaje čudo.
Imam dovoljnu moć da nagost sna
obriše običnu golotinju zidova.
Ne želim čeznuti u sjećanju
i uzalud buditi uzdahe prstiju,
jer tom jatu dragih ptica,
unutar ruku pripada sjeme vjetra.

Kroz mene još uvijek hoda mjesec,
prolazi hladno i bolno srebro,
ali odazivam se naručju postelje,
gdje mirisno cvjetanje oka
uzbuđeno dodiruje čežnju vihora.
U oluji što se sprema čist je zagrljaj,
i pokraj mojih nemirnih stopala
zastaju slatki prizori suncokreta.

I ako treba zaronit u sluh noći,
zaronit ću u vlati zlatne vatre
i s korijenom svoga bića
kao šum zvijezda ili šum svijeta,
posred neba kušati svjetlost.
Imam pravo imati ljubav,
jer ta me blažena dobrota duše,
oduvijek primala na svoje usne.



 

pod mostom moga tijela

 



Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.


Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.


Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.


Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tvoje tijelo nudi
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa sa usana tvojih želju skidam.


Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog stomaka unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.


Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.




Opširnije o autoru pjesama vidi na blogu.


zorane (pjesma sinu) ------vera kozar, osijek



O sine, maleno moje, kako mi nedostaješ.
Kad zaboli me naša razdaljina,
ja pobjegnem u ljubavi odrasle,
da na čas bar zaboravim muke,
što su našu obitelj
i još mnogobrojne obitelji snašle.
Ja zamišljam tebe, mišu moj mali
u igrama sa djecom iz našeg naselja,
jer mnogi su se iz progonstva vratili
i tebe je meni s njima opet ugledati,
moja prevelika želja.


I znaj da, kad sve ovo stane
i svima nama iz duša mine,
mi ćemo kao i ranije
sa svima biti kakvi smo i bili
i opet svoji i zajedno, moj sine.
I molim Boga, za miloga sina svoga,
da nam rasteš i stasaš
i da se vratiš u naš Osijek
što je moguće prije,
dok se tvoje dječačko tijelo,
još zamomčilo nije.


A do tada, mislimo nate
 i ti misli na nas.
Ja sklapam svoje ruke
i molim se za nas dragom Bogu.
Da ne bude našom sponom samo slika tvoja,
već da te zagrliti u našem domu,
opet zagrliti mogu.


 

više se ne bojim

 




Mene su opet ranili – meni su ponovno štošta zabranili.
Htjedoše me opet zastidjeti i grč mi na licu vidjeti –
pasti kako mi loše ide, ali ja se više ne dam raniti,
ja se više ne dam smetati – više neće za mnom blebetati.


Ja više nisam sama,sad’ smo u svemu skupa
i više toliko naivna nit’ glupa,
da sve ne bih podijelila s nama
i više nisam suha smokva, narasla pored puta,
sad sam malena krijesnica,
što srcima ljudskim luta.


Sad’ život bolji svuda srećem i nalazim više sreće
jer: “ Božje srce u mom srcu pluta”
i sve se u pravom smjeru kreće,
a najvažnije od svega je,
da se sve ka’ boljemu okreće.



Opširnije o autoru pjesama vidi na blogu.


ljeto------- ---branka križanić, osijek




Bliži se podne –
zemlja, zrak sve gori,
s neba galeb spušta se –
nad more malo da zaroni.

More se valja,
valovi su slabi,
izmamili na kupanje, mlado i staro –
čamcima put pučine zaveslali.

Prostrano morsko polje
bez hlada,
ognjeno sunce grije
kupačima ništa ne smeta,
skaču, plivaju i sunčaju,
brončanu boju da dobiju –
ljeto im se smije.


 

most

 



Krenula sam
na put daleki
mnoge gore mnoge dole
prešla
žege me i hladnoće
malo dotakle
dobrog i zlog malo
desilo se
ni puno ni malo
al' bi mi dosta
da gradim put
za daljine nepoznate.
Pitam neimara
imal' puta dalje?
Ima, ima dijete moje
odgovara mi
put je ravno preko mosta
e, valja ti polagano
drugog puta nema naokolo.





misao------- --marija kržek, osijek



Kad se misao sama javi
kao vulkan ona teče,
nitko da je zaustavi
dok se cijela ne izreče.

Kad misao dođe sama
nemoj da je drugi zgrabi,
potrebna je svima nama
u mislima mi smo slabi!



 

mome gradu

 




Mome gradu voljna sam još dati
pregršt sunca koji mu još treba,
nekad lijepom uz plakate sjaj,
mome gradu obećavam raj.


Sve oluje kroz njega su prošle
ostavile za sobom su trag,
hej Slavonci, braćo moja
uz tamburu čuvajte mi grad.


Neka žice na daleko bruje
poruku nek' svijetu kažu sad
da moj Osijek na Dravi je bio
i ostat će vječno lijep i mlad.


Svakom gostu koji u njega dođe
pokažite Tvrđu-ponos grada,
nek' znade da od Rima tu je,
na vijek bio, a najviše sad.


Tvoj rođendan slavimo na vijeke
on u nama budi vječni čar,
moja pjesma nek' mu sada bude,
ljubav, vjera, moj jedini dar!


Svi fenjeri i sve lampe,
sve je to za jedan dan,
u mom srcu vječno živi,
jedan Osijek, jedan san!





tajanstvena ---katica majstorović, osijek

Tajanstvena i nedostižna.
Plaha poput košute, nježna kao svila.


Anđeo je pravi.
Mudra kao sova, lukava kao lija.


Ona je poput rujnog vina,
opija te, zanos i snagu ti daje,
što je više piješ sve više je trebaš.


Ona je dama, majka,
supruga, ljubavnica draga.
I kurtizana, grešnica,
pa i osvetnica.


A ljupka je kao cvijet,
mirisna poput proljeća.
Raskošnošću čari svojih
ona osvaja, ona budi.


Topla je poput sunca,
meka i podatna kao vedro nebo,
bez nje jednostavno ne možeš.


Ona je divna, tajanstvena i nedostižna,
a njeno ime je, žena.

 

budi čovjek

 


Ne očekuj od drugih što bi ti htio,
ne procjenjuj, ne zamjeraj.


Ne oslanjaj se na druge,
ne sudi nikom;
jer tko si ti?


Da sudiš, zamjeraš,
procjenjuješ ili očekuješ.


Bog sigurno nisi,
ali čovjek možeš biti.




osječka gospa ------petar malbaša, osijek



Osječka gospo, mila, raširi svoja krila:
čuvaj svoju djecu i Osijek grad
da nam uvijek bude lijep i vječno mlad.

Neka nam srca biserom i dobrotom gore
da nas voliš kao sina svog,
da nas primiš pod svoje skute,
svojom dobrotom srca griješ.

Bit će tako, dat će Bog
jer ljudski je rod
tek djelić beskrajnog svemira Božje poezije.



 

ples jesenjeg lišća

 



Kud me nosiš vjetre mio
više nisam gdje sam bio.
Igraj se sa mnom kako hoćeš,
u proljeće nećeš moći
tad će moja braća doći.
Sa starcima možeš kako hoćeš,
znam otkud si došao,
ali ne znam kud si pošao.
Kad sam bio mlad nisam se bavio sportom,
a ti me guraš uporno da silom trčim.
Stani vjetre silni,
i ti ćeš se umoriti,
pa se odmaraj,
da se i ja od tebe odmorim.




 


billet doux ------ -kristina mikola, ivanovac




Tako malo,
ustvari, znaš o meni.
Čitaj me prstima,
udahni me,
želim te dodirnuti.
Iznutra.


 

sve

 



Nemoj se ljutiti
što pišem o tebi.
Nije namjerno.
Krenem na drugu stranu
i ne znam kako,
završim kod tebe.
Znam,
Zemlja je kriva,
jer se vrti u krug,
a ti si nešto kao neizbježna točka
odlaska
i povratka.
Ne, nisi ti centar svijeta.
Ti si meni samo
sve...
Ti si netko iza vrata
tko izaziva ključevima.
A ja?
Ja sam samo
ničija žena.




ana-----------vlada nahirni, vukovar



Ana je mala curica
slatka je ko smokvica
Nešto gleda dolje,
i boji se osnovne škole.


Faca joj je ko iz bajke,
ima sve odlike majke,
oči su joj kao more
i zna mamine fore.


Ima cvijet u kosi,
sada je još mala,
lijepo se nosi
i udarila se kad je pala!


Inspirira ju latinica
voli slušati bajku,
ima svoja kolica,
i voli, svoju majku!

 

 

frau ivana


Kad je vidjeh curu finu,
mislim da se    kupam u vinu.
Opila me njena faca,
kao vina puna kaca.


Ima dušu te me boli,
zato što me malo voli.
Volim njenu crnu kosu,
i da joj ljubim nogu bosu.


Ja joj reko „ Curo moja,
Belgija je zemlja tvoja.“
Sudbina nam nije dala,
otišla si bez pozdrava.


Ivana je cura prava,
zbog nje nekog boli glava,
ali ja sam drugog kova,
Hrvatska je domovina moja.


Voli ona svoju baku,
kada šeće s njom u mraku.
Voli da je svi ljudi kuže,
samo zbog jedne, crvene ruže.


Ruža vene, srce boli,
mislim na nju dan i noć,
kaže da me malo voli,
zove baku, u pomoć!

 



 

još uvijek sam pjesnik --nevenka nedić, slavonski brod

 


Već tako dugo vremena me bojaza
Sa dušom i tijelom gura u tamnicu.
Ondje gdje raste tama, a nestaje dan,
Neizvjesno pitanje sja na mrkom licu −

     
Može li vrijeme i misli ubiti?"
Ako pobjegnem tim okovima zlokobnim,
Svi moji papiri će ostati siti,
A um veselo prihvaćati spoznajni dim.

Neka mi oproste duševni stražari
Na strpljivom čekanju razboritosti,
Na traženju moje pjesničke smionosti.



Koža ćuti peckanje ljubavnih žari.
Opet živim, a da nikoga ne sudim,
Opet radosna s pjesmama jutrom se budim.

 

lišće šapuće ljubavne stihove


Lišće šapuće ljubavne stihove
Kad ga vjetar na grani uznemiri.
Na ljubljenim usnama blago piri
I šumom budi misli pjesnikove.

Prema odaji tuge one plove
Da bi se razbuktali zli nemiri;
Tad pjesnik spokojna duha zažmiri
I sjećanje na stari park pozove:

Sjeti se djevojke pune života,
Crvenog ruža na usnama vrelim,
Mirisa kiše te jesenje noći

I njenog glasa razigranih nota.
Život se poigra duhom veselim -
Pruži im daljinu, 'mjesto pomoći.

 


 

svirajte noćas ------ -anto perić, osijek




Svirajte noćas
meni za dušu
svirajte pjesme te
o kako ludo volih je tad
svirajte, svirajte


Svirajte noćas
za ljubavi prošle
svirajte pjesme te
za ljubavi vječne
za uspomene
svirajte, svirajte


Svirajte noćas
nemojte stati
nek' uspomene
kroz note plove
svirajte pjesme
i za sve one
što sad puno se vole
svirajte, svirajte



 

lijepa moja

 


Slavonac je duša od čovjeka
to je tako od postanka svijeta
zlo ne čini dobru on se nada
oduvijek je živio od rada


Teče Drava za ravnicom žudi
Slavoniji zemlji dobrih ljudi
gdje se pjesma sa tambura čuje
i veseljem svuda odjekuje


Nije šokac od tuđeg živio
sve što ima sam je zaradio
zemlja rodi ako joj se dade
žuljevite ruke, zore rane


Ej ravnico, rodna grudo moja
puna žita Božjeg blagoslova
mladost cvijeta ponosni pupoljci
lijepa moja vole te Slavonci





soldatska pjesma------ -nenad peteš, osijek


Ako mi visoke trave postanu grob,
ako mi vode mutnog jarka isperu drob,
ako mi se putovi zauvijek izgube na besputnoj stazi,
ako mi se nemilice zametnu svi trazi:
s mržnjom, znaj da, neću otići u taj tren -
čak i ako padnem zatravljen, zaboravljen!


Ako osvanem bez svetog križa na tvrdom kamenu,
ako presahnem gdjegod s puškom o desnom ramenu,
ako me zakrili negdje nebo čisto, čisto kao riblje oko,
ako mi zadnji ležaj bude kakav potok, rijeka ili more duboko:
s mržnjom, znaj da, neću otići u taj tren -
čak i ako padnem zatravljen, zaboravljen!


Ako odem bez potomstva, ako za mnom i ne kanu ženske suze,
ako me poslije i pronađu kao od majke rođena - bez čizama i bluze,
ako je i uzalud sve na ovom svijetu koji ne želi da se mijenja,
ako svoj tihi dom i pronađem iza prvog šumarka ili kakvog stijenja:
s mržnjom, znaj da, neću otići u taj tren -
čak i ako padnem zatravljen, zaboravljen!


Meni dovoljno će biti da kao i večeras
u prozorima gore svijeće,
i neka mi se zloba u srce ne zasiječe!


I dao Bog da se smjesta ne pomakao
ako s mržnjom odem u taj svoj sudnji tren -
čak i ako padnem zatravljen, zaboravljen!

 

zazibana koljevka

 



Sin dvorske lude gospodara muha dvori!
Ispunilo se vrijeme i došao je čas
da i jedan sijač riječi
kaže svoje.
Mogao bih sebi zvučati kao prorok na gori,
al' bez odjeka su riječi što pružaju nadu u spas.


Jer, dano ti je, čovječe,
da se zibaš na ovome planetu
kao u postelji svojoj voljeno čedo.
A što daješ zauzvrat?
Ima li štogod za tebe smisla?
Koji je uopće tvoj životni credo?


Na mjestu na kome si začet,
gdje je nekad bilo more,
oblacima tustim zavio si planet,
izvori crnog zlata gore.


Zadah smrti tvoju sjenu prati.
I uvijek misliš: "Sunce će i dalje sjati,
Zemlja će nastaviti svoj tromi hod oko svoje osi!"
Al', čovječe - nerazumni stvore,
sve umornija je ta ruka što te vjekovima nosi.
Jednoga dana moraš znati;
i tvoja dobra kolijevka će stati.



 

riječi jednog galilejca

 



Pitate me
što mi znači Riječ Oca Moga živoga Boga,
a ne znate da me zapravo pitate
što mi znači svaki dan
kojeg za vas živim!
I opet ću, sa ovoga križa svoga
ponavljati slovo po slovo ispočetka,
da mi kroz prste ne bi promaklo niti najsitije zrno pijeska
u vremenu ovom bremenitom, u vremenu posljetka,
u danima ovim nepreglednim, sivim.

 

Htjeli biste, kako čujem, od Mene već sada doznati:
kako to da ne dođe do sudara planeta?
I što nam to cvijeće svojim mirisom zbori,
ili pak zašto potok žubori?
Umišljate sebi da vam je dana sudba prokleta!
Plašite se smaka svijeta!?
Sve biste htjeli u treptaju oka spoznati?

 

A ja vam sada velim:
“Ne ponavljajte istu pjesmu
poput starog pijanog verglaša!
Ne pitajte, stoga, što Mi znači:
onaj potok, cvijet ili molitva vaša!
Ne zahtijevajte da vam kažem
dal`  su ruke Oca Mojega mogle sve to stvoriti!
Pitajte svjetioničara što mu znači more,
pa ćete već čuti kako će vam on na to pitanje vaše odgovoriti!”.



Opširnije o autoru pjesama vidi na blogu.



teško je ljubav dijeliti s nebom --marina pilić, višnjevac



Teško je ljubav dijeliti s nebom,
ljubav i nebo nemaju kraja,
samo sunce beskraj spaja!
Tamo gdje si ti sve je bijelo
tvoja duša, tvoje tijelo...
Hoćemo li se ikada sresti,
hoćemo li se ikada sresti,
mi smo nebo zapitali?
Sunčan dan je snažno sjao,
tvoju ljubav mirno slao!



 

ljubav

 



Pjesme su mi rijetke, stihovi pobrkani,
noć puna lišća i blata,
a zrikavce sanjah, i različke, i ptice.
Ko melodija rodiše se tišine na uzglavlju.
Suton.
Jezero u dlanovima ustalasano gledam,
sunce zlatno i pijesak crven.
Po njemu bosa gazim,
a duša mi zarasla u travi ozelenjela,
dok sazrijevam među pticama i jabukama.
Ljubav
je moja velika ko nebo
prozračno, plavo, široko.



ne daj da odu-------zdravka pirel, osijek



Nisam rođena u Osijeku
ali svoje djetinjstvo
poklonila sam tebi
grade moj-do smrti

Grade moj
Ne daj da tvoja manjina ode
Zakrili ih svojom rijekom
Suncem, kišom i
svim što je lijepo

Grade moj
ne daj da ti umovi odu
talenti u sportu, plesu
i pjesmi
Pruži im sve da
tu ostanu

Grade moj
nek' te oni naprave
ljepšim, većim i humanijim

Grade moj
ne daj da odu

 



 

hoće-neće

 



Kako je teško

kad nekoga hoćeš,

a on te neće.

 

Teško je kad voliš,

a on te neće.

 

Teško je kad misliš

da on te neće.

 

Teško je da čekaš

da se neće promijeniti u hoće.

 

Prolazi to da neće,

jer san ti donosi da hoće.

 

I dok neće želi hoće,

život teče i sa hoće i sa neće.



knock down ---livija reškovac, osijek



povlačiš se u pitanje
imaš li mogućnosti
u blještavilu dozvoljenog
nestati u granicama
danas ti neću reći riječi
niz koji čini pokušaj
lice i naličje
oblačim štit tišine
gasim cigaretu
i pitam se
da li se i svemir kreće u krug

 



 

pashein

 



melankolično nježno
noćas
prošlost... moje nemoći
... crni vampiri...
jutro, kava, novine i pogled
I svijet u dijelovima
Zatim,
siluete od dima
nihilizam očaj istine
mračno kao ploha
prijeteća i mrkla
glava, okret, smjer i zidovi u svijesti
do sada
začuđeno gledaju uzastopno
u misao koja reflektira misao
hoćeš li pomisliti na mene?
׃
da pobijedim sebe kao odgovor?

.



samopatni pjesnik -------------vedran rutnik, osijek



Noćas duša plače gorke suze straha
ruke same drhte grleći te slijepo,
korake ti čujem i milujem ti kose
a onda se u znoju probudim u noći.

Buđenja su teška, svijetla tek u jutra
snovi  kad su dalje, daleko od mene,
i toliko te želi prazna sad mi duša
što iskreno ti jeca pokoru za laži.

Plače sad u jalu lice koje pamtiš
suhe sad su oči nedostojne žala,
bore sad se sjeta i ljubav što je bdjela
zatomljena sivim vapajem samoće.

Rekla si mi jednom: „Ponekad se sjeti,
nikada ne baci ostarjelu mladost!“,
obećala utjehu prijatelju starom
„bar za sve što nekad činilo se vječnim.“

Al' ne imam u sebi hrabrost za taj pogled
i postiđena bol sad svoje trnje guta,
riječ je ova odsjaj gorkih suza mojih
iako su suhe oči koje ginu.

Hvala ti za oprost, hvala za ljepotu
sad besciljnim se čini svitanje hladnoće,
i ruke mlade trunu, dodirima slijepe
i grijesi sad se kaju, moji grijesi draga...

Al' dalje mi je poći, daleko od tebe
ostavit sve prošlo prijatelju vjetru,
ne vraćam se više, obećanje dadoh
dopusti život sebi, ostavi se sjete!

Noćas duša plače, noćas slab sam svijete
nedostaje mi sve što otjerah u boli,
hoće li me ikad ljubav pustit k sebi
ili sam tek grešnik, samopatni pjesnik

                                
                                                      ...izgubljenom, smeđem pogledu...

                                                                  23. travnja '08., večer.

 


 

pjesniče, nije ovo tvoje vrijeme

 



Pjesniče, nije ovo tvoje vrijeme.
Ti si stranac, lutalica, zaigrano dijete.
Tvoje oči vide mrkli sjaj ljepote,
tvoja duša ćuti slabost
i prazninu kojom dišu utabane ceste.
Vječni tragač spokoja u vlastitome nemiru,
ti si odsjaj mrzle noći
što samuje na proplanku.
Putevi su tvoji nedodirnuta polja,
tragovi su tvoji u snijegu vučje stope.
Hrliš kao mjesec, odabran od neba,
uranjaš u pore veličanstva ovog roda.
Ti si izrod, kamenom otjerani grešnik,
izdajnik u masi opustjelih tjelesa.
Ti si vjeran sluga zaboravljenoj noći
u svijetu blatnjavog blještavila i sjaja.
Ostavljen si bestragom, izgubljen u zvijezdama,
u glasu tvome jeca napuštena, osamljena bol.
Ne, pjesniče, nije ovo tvoje vrijeme,
nebesa tebi dolaze u susret;
i niknut ovdje neće tvoje sjeme,
jer zemlja koja diše, nije ovo vrijeme...



 

nema ih više... -------------višnja sekulić, višnjevac


Olujno nebo,
čelične kiše.
O, Bože,
nema ih više.
Otišli su,
negdje daleko,
u bespuće neko.
Vratit se
neće više,
samo se
vapaj
čuje,dok padaju,
plave kiše.

 

 

sve smo bliže kraju

 


Naši snovi,
putuju vječnim obalama.
Naše ruke,
ostaju prikovane na zemlji.
Naša srca
vape u pustinji.

I što smo više udaljeni –
sve smo bliži kraju . . .

 

 

stara oskoruša -----vesna slobođan, tenja


Kažu, još u ogradi stoji

jedna stara, stara oskoruša.

I prošla godina dane izbroji
a ona gorda, strpljivo sluša

iznova graje, igre i smjehove

dječice neke nove i nove.

Pričaju mi stari, nije se umorila

još brižljivo čuva sve moje snove
samo joj kora malo oronula.
I tako stoji, stoji stara oskoruša

i zove i čeka da strpljivo sluša

djevojčicu svoju malu bosonogu.

Zašto joj se tako izranila duša?
Lahorom će svojim izbrisat joj tugu.
I njeno vrijeme malko uze maha
pa pod krošnjom njenom
uzet će predaha.

 

ognjište u mom snu

 

 

Tragovi brašna
s tvoje pregače
i miris još vruće
s ognjišta pogače,
draga bako, jutros me prenu
iz sna topla, u samo svanuće.
Na verigama okačen
čađavi lonac.
Plamen mu liže zidove crne
i miriše, miriše zrak
dok iz vinograda pomalja, prvi stidljivi mak.
I njišu se tiho verige stare
al' prazna je kuća
moje bake Mare.

 

 

 

pogledaj -----denis stanković, osijek

 

Pogledaj jednom kako s ormara
klizi zrnce prašine.
Pogledaj kako usred noći
blista pogled tišine.

Pogledaj jednom koliko puta
vjetar raširi krila,
dok snažno grli promrzle grane
vrbe koja se svila.

Pogledaj titraj violine
dok milo pušta zvuke.
Pogledaj osmjeh besane noći
koja ti pruža ruke.

Pogledaj jednom u smiraj dana
kako boja te ljubi.
I kako radost postaje vječna,
dok prolaznost se gubi.

samo čovjek


Ne jeca travka ispod kamena
kad glavu svoju diže i gmiže
da se ispruži, ponad njega,
već ona šutke rosu liže.

Ne plače rijeka kad posred tijeka
kamena oštrog hrpa stoji
po njoj skače, ali ne plače,
niti se ona kamena boji.

Samo se čovjek u brizi svojoj
pognute glave bolno grči,
prokune kamen koji ga tiska
i unatraške, bijedan, trči.

 

 

neobično obično -----štefanija sokač, osijek



Koračam u sjenama,
plutam mjehurićima
anđeoskom stranom.


Iskrom koja ubija
ulazim okićena
prašnjavim ranama
razdrta srca na dlanu.


Glasom vulkana rasplićem
ustajalost zraka,
usporen, smočen,
iscijeđen život
na izdisaju.


Zvonjavom ljiljana
pljesnivost uskomeša,
puca i prodiše
uspavano bilo smijeha
ljuljajući se
nevinom kolijevkom
moje sonate.

ostani daleko


Ostani spokojan
i ne siluj želju
zaludnog čekanja
mrtvog cjelova.


Ostani daleko
jer zavest' me može
milje što prebire
strunama u duši.


Ostani daleko,
ali ipak blizu
na izvoru blaga
za okrjepu nade.


Ostani mi tajna
srca zaključanog
gdje ću zaroniti
kad me peku zime


i uhvati gnjilost
poznate mi tame
kad poželim mrvu
u taženju žeđi.


Ostani daleko,
obljubljuj mi snove
svilenom glatkoćom
razbludne svježine.


Ostani daleko...



 

u vremena ina ----kristina stanković, osijek

 

U vremena ina dok ne bješe cvijeća
moje su se oči još čuvale za te,
al´ kad mi osvanu proljeće i ljeto
sva moja `sjetila iznenad` se skrate.


Nekoć samo jedna mis`o me preliva``,
a tad nasta zbrka međ` tisuću misli,
stavih te u stranu i okrjepu tražih,
iz očiju mojih obrazi mi kisli.


Kad prepoznah sebe u tvojemu oku
vidjeh svijet si za me u tren htio dati,
zaboravih vrijeme i gdje sam to stala?
ne poželjeh ništa više od tog` znati.


S lakoćom se oteh umrtvljenom stavu
što mi godinama žučno dušu griz`o;
da sam ogrubljena, neugledna krasta
koju s vremena je samo pas poliz`o.


Otvori se za me`` nebo puno zvijezda,
premile ljepote obasjaše dušu,
koračah svečano odajama tvojim
gdje mučni izvanjski vjetrovi ne pušu.


Dok na tvojoj lađi plovih morem sinjim
nestadoše brda, planine i gore,
tonule su druge olupine stare
povlačeć` za sobom strah od noćne more.


Spoznah da sam tada tek počela bivat`
i da se za mene otvorilo nebo,
oćutjeh u sebi neiscrpan zdenac
što uvijek je bio kad ga čovjek trebo.

 

 

napelo se vrijeme


Jutro je! Zimsko il` proljetno,
tko to više zna?
Promrzli ožujak - napola se dao,
Zima se neda.
U duši kao da napelo se vrijeme,
I Istočnjak boli,
Ona još sniježni  pokrivač ima,
I u njoj je zima.

 

Kažu ljudi, da u ovo doba,
Vrba treba cvasti ,
Progledati prva proljetnica
I trava  rasti.
A vrbe su, na drugoj strani Drave
Vojska iscrpljena;
Ruke im vise, klonule im glave,
Tijela naherena.

 

U vodi se patke,stanovnice Drave
Brćkaju kradom,
Ne gledaju u me, posve zauzete
Svojim radom.
Izmučene glađu, mjesecima traže
Da nasite usta,
Svjedoče hrabro za opstanak borbu,
U vremena pusta.

 

Jutro je! Zimsko il` proljetno,
tko to više zna?
Promrzli ožujak - napola se dao,
Zima se neda.
U srcu kao da napelo se vrijeme,
Istočnjak boli,
Još ono sniježni pokrivač ima,
U njemu - Zima.

 

 



volim te grade naš ---marija stupalo, tenja



Osijek, najljepši grad
U srcu velegrad
Na rijeci Dravi spava
I sretne snove sanja
Opet smo sretni mi
Kao u mladosti
Na korzo staro poći
U Royal na ples doći.


Voljeni grade naš
Simbol si puka svog
Ostani vječno takav
Neka te čuva Bog.


Za tebe nas ljubav veže
I naša rijeka Drava
Tu je i Tvrđa naša
U centru katedrala
Volimo te grade naš
Najljepši ti si na svijetu
Do kraja života mog
Voljeti te prestat neću.

 


 

jesen je

 


Jesen je lišće lagano pada
Magla se lagano spušta
Na ulice moga grada
Koračam lagano i razmišljam
Kako je lijep moj grad
Moj Osijek pun ljubavi
I nade za bolje sutra
Ljubav što veže ljude
Za naš Osijek je beskrajna
Iskrena i osjećajna
Što nikada ne blijedi
Od rane mladosti
Do kasne starosti
Da tako se voli svoj grad
Najljepši grad na svijetu




dno------dejan šimenić, podravski podgajci


Svako nečemu teži u životu
pa i ja težim prema dnu
Kroz ovaj isforsiran život
ja hodam kao u snu


Pomogni mi brate da kleknem dolje
da legnem i osluhnem dno
Da nazrem bar tračak dubine, širine
i budem zahvalan za to


A onda poletim u bilo kom smjeru
bez sve ove tuge i jala
Da konačno nađem pravu mjeru
što priroda svakome je dala


etikete


Tko prodaje vodu za vrijeme suše
prilijepi mu etiketu prodane duše


Tko zbog svoje koristi nanosi štetu
prilijepi mu istu etiketu


Tko po promjeni vlasti mijenja boju
prilijepi mu još koju


Tko promovira korištenje žutog i bijelog
njega oblijepi cijelog


večer------------suzana šmit, sarvaš


Danas je neko ranio nebo,
riječima grubim,oštrim
ko trn uvele ruže.

Danas je neko ranio nebo.
I krv je šiknula po licu prozora,
poškropila zemlju,
i ostavila traga na mojim usnama.


Danas je neko ranio nebo,
probo je oštrim kandžama
mekano njegovo tkivo;
šakom mu zadao modricu
tamo gdje se Sunce rađa,
škrgutom zubi pregrizo
svilenu njegovu dušu.


Neko je skinuo sunce
i zvijezde je bacio dolje;
neko je bijesan,nogom,
zgazio bijeli cvijet.


Danas je neko ranio nebo
i prolio nevinu plavu krv.

Kada sjedim šutke,sama i po strani;
ne pitajte što je-nisam tada ljuta,
ni ohola nisam-ali nisam ovdje;
misao mi sama ponekad odluta.


Ne pitajte tada: čemu moja tuga,
jer to nije tuga,možda prije sjeta;
i dok slušam zvuke,smijeh i razgovore
možda se baš vračam iz svojega svijeta.


Zašto tako bježim? Ne znam ni ja sama,
kad u mutnoj vodi svoje svijesti ronim
možda sebe samu u tom svijetu tražim
a možda iz sebe tad nešto progonim.

 


 

šapatom šumnim

 



Šapatom šumnim doziva me šuma
na tepih lišća ispod grana svojih:
Dođi na gutljaj vode s moga vrela,
na gozbu sjena i plodova mojih.

Okupat ću te mirisom i rosom,
obrazit dahom mira i svježine,
ispričat ću ti priču starog panja,
darovat časak tebe i tišine.


Otkrivat ćemo tajne mahovine,
ptica i buba tajnovite pute:
kada ti bude dosta svega,dođi,
legni na moje pokrivače žute


pa gledaj nebo iznad moje glave,
čitaj me kao kakvu knjigu dragu,
ja ču te skriti od svih tvojih briga
i moja snaga dat će tebi snagu.





drevni duh osijeka-----andrea špindel, osijek



Kula. Miris starine i petroleja ulja…
Mrve cigle i kamena,
podno zida i bedema.


Rešetke stare hrđom zablistale,
žutim svjetlom i mukom Mihajla stale.


Kocka za kockom, luk za lukom…
Krov i stoljetna vrata,
duh osječke Tvrđe od zlata.

 


 

pjesma dalekog pjesnika

 



Dok trepere svjetla Osijeka grada,
noću kad oka ugasnu,
svjetlila je suza mada…
pjevala je tebi, grade, pjesmu prekrasnu.


Pjesmu , moj grade, tužnu,
pjevao je pjesnik daleko,
gledajući sliku stranu, ružnu…
i pamteći tebe tako sjetno, tako meko.


Voljet će, moj Osiječe grade,
i onaj tko te jednom vidi,
no znaj da pjeva ti balade,
samo pjesnik što u tebi sudbinu vidi.





osječki epitaf -------nevenka špoljarić, osijek



Zaustavi korake u tišini
osluhni prijatelja u blizini,
tu ime krvlju upisano živi,
žrtva što je dušu dala Bogu,
a srce za život Domovine,
u boju za osječke djedovine,
imena krvlju upisana žive.


Moj Osijek je grad mrtvih heroja
pun ljubavi što im daje spokoja.
Na zidu nepokorenoga grada
duša prkosi, voli i ne pada.


U stijegu časti Hrvatske moje,
drhti srce Oca i Mati tvoje;
suzom ispraćamo naše heroje
neka nam se u sjećanje vrate!
Na putu do staze vječnoga raja
svim osječkim dragovoljcima hvala,
tekla vam vječnošću nebeska slava.


 

bijeli epitaf

 

Više ne osjećaš dodir.
Dalje od svijeta našao si mir,
mir svih svjetova
ispod neba i cvjetova.
Tu gdje korak ostaje u tišini
spava netko bezimeni.
Čovjeka više nema
samo nijema sjena
živima uspomena
opomena.

 


 

poljubac gospi osječkoj

 



U majčinom srcu je izvor života,
u nježnom zagrljaju njena dobrota
rođena u krilu majke svih vrednota.


Oprosti mi majko što si nekad sama,
dok hodim tebi ti si svuda s nama
korak mi čuvaš da ga ne uzme tama.


Mila moja majko, Gospo Osječana
od srca dječice svoje odabrana,
radosti duše moje i svih kršćana!


Otajstvena ružo svijetliš ljepotu
ljubav tvoja moju krijepi Golgotu
liječi ratne rane, skida sramotu.


Djeca ti se, majko osječka utječu
u molitvi otvori u srcu sreću,
dajem ti poljubac za radost najveću.


Poljupcima uznesena Bogu Ocu,
mojem i tvojem nebeskom spasiocu,
suzama se za sve moliš našem tvorcu.


Pjesmom grlim Oca, Majčicu i Sina
anđeli se raduju što mira ima:
osjeti, božansku milost s visina!




na kraju ljeta ------branimir tegzeš, osijek



Odlazi ljeto, dušo,
Lutamo praznim gradom
Gledamo oblake kako
Azurom plove kradom.

Izgleda,
Boje se noći,
Raskošnog njenog plašta.



 

mjesečev cjelov

 



Volim, mila, kada mjesec
takne tvoje meke kose,
dodirne ti oči, usne,
i poljubi noge bose.


Lice ti tada blista
neobičnim nekim sjajem,
a ja dirnut tom ljepotom
i dušu ti svoju dajem.


A ti mi se u snu smiješiš
k'o da misli moje slutiš,
i umjesto mjesečine
moje vrele usne ćutiš.





sve vrijeme ovog svijeta -zoran timarac, bijelo brdo



U prašnjavom slavonskom gradiću mog djetinjstva
Moja teta i tetak su bili seljaci
Imali su salaš nedaleko gradića
Živjeli su u hotelu
Koji je nekad bio vlasništvo tetkovog oca
Tetak je bio ogroman
Imao je kriglu od litre
Iz koje je pio ne samo vodu
Bez trzaja Adamove jabučice
Tetak kuca na bakin prozor
Idemo na salaš, pa na njivu
Kaže tetak
Dvije kobile upregnute u seljačka kola
Jedna se zvala kao prelijepa tetkova sestra
Zašto si je nazvao tako
Pitala ga je sestra
Nisam, kupio sam je pod tim imenom
Odgovorio je tetak
Mogao si joj promijeniti ime
Kazala je tetka
Tko još konju mijenja ime
Nije se dao tetak
I tako kloparaju kola
Diže se prašina
I lijeno pada na kola, konje i nas
Sve vrijeme ovog svijeta
Na salašu opijemo vodu iz vedra poslije konja
Konji su čiste životinje
A I voda u bunaru je dobra
Ako u njoj ima žaba
Kaže moj tetak
Sve vrijeme ovog svijeta
Prašnjavi put do njive
Zec zaspao u prašini nasred puta
Nismo ga uhvatili
Sretno je pobjegao
Sve vrijeme ovog svijeta
Na njivi smo zbog kiše
Okrenuli pokošenu grahoricu
Vraćamo se
Drijemamo na suncu
Konji znaju put nazad
Do kuće ili gostionice
Sve vrijeme ovog svijeta
Tetak je umro odavno u velikom gradu
A ni tete više nema
Majka i ja smo odselili
Školovanje i posao
Odveli su me daleko
Od gradića mog djetinjstva
Koji više nije prašnjav
Nikoga nemam više tamo
I ne dolazim više
Ni grobove da obiđem
Sada, zaposlen, užurban, umoran
Nikada više neću imati sve vrijeme ovog svijeta
Kada umrem
Valjda

 


 

kakve su oči moje drage

 



Pored mene moja draga spava
Njena plava glava pored moje smeđe glave
Kada se probudi
Kakvim će me očima pogledati
Jer, njene oči su čas plave, čas sive, čas zelene
Kada su tvoje oči plave
Kažem ja svojoj dragoj
Tada mi pokazuješ
Koliko me voliš
I ja tonem bez otpora
Kao u duboki plavi ocean
Kada su tvoje oči sive
Tada si ljuta na mene
Tvoje oči su stisnute
Kao puškarnice na tvrđavi
Iz njih munje sijevaju
Baš je kreten
Sigurno pomisliš
A onda se sjetiš
Ja volim tog kretena
I uopće nije kreten
Prestaneš se ljutiti
Tvoje oči pozelene
Tada si smirena
I ja se odmaram u tvojim očima
Pričaš gluposti, dragi
Kaže moja draga
Sve ti je to
Od sunca, mjeseca, zvijezda, svjetla i sjene…
Ništa nisam rekao
Neka ostane onako
Kako moja draga kaže
A ja znam svoje




lice starice ------marija tintor, čepin



Crna marama glavu prekriva.
Čini lijep okvir za lice starice.
Složena je u uredan nabor
koso od potiljka prema bradi.
A onda?
Povezana u čvor na podbratku,
s krajevima ispruženim
na jednu i na drugu stranu.
To lice je knjiga otvorena.
Svaka bora na njemu
svoju priču plete.
Neka još iz mladosti dok je bila dijete.
Jedna veselu s lijepim uspomenama,
druga je duboka kao tuga,
treća treperi od neke želje,
ne krijući veselje,
četvrta tamna kao šumska sjena,
peta bi još poletjela
za letom ptice
iznad slavonske ravnice.
Gledam i čitam to lice.
Puno je dobrote, životnog iskustva,
ljubavi, tegobe, radosti, žara
što ga život stvara.



 

duga

 



Radosno kliknuh šarenoj dugi.
Podigla se ona od zemlje do neba,
u visinu.
Zatim je dijelom nestala.
kao odsječena u oblaka tminu.
Na tamnom sivom kontrastu
njena šarena boja,
bila je svoja i moja.
Hvala ti, oblače i sunce,
što me veseli ljepota tvoja.







sastanak šarenog i plavog ---marija troha, orahovica



Kada se sastanu šareno i plavo
to je ples veselja,
to je ples više šarenog,
a manje plavog.

Šareno je sjaj raznoga,
a plavo je postojano.
To je sastanak različitog
i statičnog.

Šareno je lijepo,
a plavo je sigurno.
Šareno je za mlade,
a plavo je za vojsku i vođe.

 


 

izabrani pojedinci

 


Od dobrog naroda Bog odabere pojedince
Odabere da čine dobro.
Odabere da  služe na njegovu slavu

Odabere da bi činili što je valjano
Da bi  pomogli dobrima i narodu

Da bi služili dobru.

Odabranima je čast  da služe Bogu

Čast im je da pomažu narodu

On ima od Boga zadatak.

Taj zadatak je za dobro,
za dobro pojedinca i naroda.

Služi za slavu Boga.




projekt-----sandra turković, osijek


Ja sam sirovi, nepečeni komad gline,
koji izgubljeno, ljepljivo gmiže mračnim hodnicima ćudorednosti.
Usta, koja imaju toliko toga za reći dio su te zle,
nedorađene mase,
iscrtana čačkalicom razigranog djeteta,
što radi projekt iz likovnog.



Ti, i tebi slični s vremena na vrijeme lupite mi svoj pečat.
U prolazu, rukom, kao ovlaš, a zapravo smišljeno,
oblikujete me malo po malo.
Toliko mnogo vas je kojima nisam po volji!



Ponekad i svi zajedno odjednom nahrupite,
a ja se, glinamolski sivo, šćućurim,
i iz neživih usta tihe vriskove puštam,
ka onima kojima se sluša,
kojima je bitno, što malo pomalo nestajem kao vlastita skulptura,
svoj tvorac.



No, ono s čim ti, i tebi slični, ne računaste,
u čemu vas iznenadim svaki put jest,
što sa svakim mojim, kao iz noćne more usporenim,
odlazećim korakom,
djelić po djelić gibanjem narušim ono što ste oblikovali.
Razjebem učinjeno.
I opet postanem jednolična masa.
Šansa za novi projekt vama bezobzirnim, zlogukim umjetnicima,
što diktirate nadrealnost,
i stavljate osmjehe gdje i kad treba.



I iz neživih usta tihe vriskove puštam,
ka onima kojima je bitno, što nestajem kao vlastita skulptura,
svoj tvorac.


zeleni vers


Šćućurena na svom oblaku,
od ljubičaste šećerne vate sačinjenom,
od čijeg slada bole zubi
gledam dolje na svijet.
U oku mi zeleni vers o cvijetu na livadi,
što prekrasan usamljen je među spaljenim travkama,
odustao, prepušten vjetru prati njihov tok.



I dok plutam, dotičem,
i ove ruke moje ruke više nisu.
Rasplinuše se, poput dima izgubiše,
prema sretnim licima sretnih prolaznika, duboko dolje.
Na usnama mi gorak okus pokvarenog nezadovoljstva,
u grlu mi glasan krik nerazumijevanja.



Šćućurena na svom premalenom oblaku,
od najmirisnijeg cvijeta sačinjenom,
što miris mu pretvara me u opijenog ljubavnika
gledam dolje na svijet.
U oku mi zeleni vers o junačkim podvizima,
tlapnje, želje, sanjanja.
Priča mu o ženi zelenih očiju,
što pogledom traže nešto što svojim bi nazvale,
zaključale u zeleni pogled zauvijek.
U nosnicama tek miris je trulog lišća, odlaženja.



Opijeni ljubavnici,
sretni prolaznici,
nesretni prolaznici.
Zaključani u zelenom pogledu.



pjesnik-----milenko vasiljević-čiko, osijek



Iz radosti il' očaja, on uzima pero
i birane riječi upleće u rime.
Svom snagom i umom stvara djelo
iz kojega će kao zvijezda da treperi
tvoje, moje il' nečije drugo ime.


Malo tko ima srce od nepravde jače.
Malo tko ima dušu da sve ljude voli.
Jedino pjesnik i zbog tuđe boli plače
njega tuđa rana k'o i vlastita boli.


A kada osjeti da mu srce kuca tiše
on u tom bolu želi biti sam.
Svojoj muzi posljednju pjesmu da napiše
o svom životu što prođe k'o nemirni san.

 


 

žena u prolazu

 



Prošla je pored nas
tiho kao sjena.
Korake joj nismo čuli
ni lice joj nismo vidjeli.
Samo nas je nemir
njezinoga gipkog tijela
opijao ljepotom
sve dok se nije izgubila
u aleji rascvjetanih breza.





vrijeme žrtvovanja --zorislav vidaković, osijek



Vrijeme žrtvovanja
približilo se
po nekom ustaljenom redu.
Slučajno je to
svake četvrte godine
kao osnovna prijetnja
neredu.
I odabraše žrtvenu ovcu
jer je obukla
janjeće krzno,
zamislite to! Po danu!
Čak ni skrivala nije!
Umjesto da je to čuvala,
za neka kasnija vremena
i povremeno oblačila u stanu;
Tek da se provjetri
ili tek mužu
prihvatljivija bude.
K'o svaka poštena žena.
Osjećajući opasnost
ona povuče sa sobom
jedno već odbačeno janje,
koje je zbog pameti svoje
postalo kućni ljubimac.
I ne samo kućni!!!
I tako sad stvari stoje!
A onaj iz sjene,
koji vlada,
vjekovima,
sa punim džepovima,
novca,
a nije ovca;
Potjera svojeg poltrona
vrlo intenzivnog glasa
i oratorskog umijeća,
a blizak je sa ovcom
znakovita krzna janjeća.
I glas iz svjetine reče:
«Žrtvujmo crnog prasca!»
Drugi će žrtvovati
na opće zadovoljstvo
bačvu crvenog vina.
Svjetina pijana od želje,
za pravdom,
sa nestrpljenjem je
čekala veče';
Nek' se prasac ispeče
i vino poteče!!!
A svjetina je uvijek
sucima velikim
olakšavala muke;

Sudac bi potvrdio

htijenje svjetine
i javno oprao ruke!
A maču salamonovom
otupila je oštrica,
kroz silne vjekove
i nasljednik njegov
na tronu
(prvi među jednakima,
ali ne po kanonu)
podiže ruku
i presudu reče:
«Neka pliva u vinu!»
I onako bi
za nepunu godinu
završio u kulinu!!!


pjesme su moje sjeme crne grude



Pjesme su moje sjeme crne grude
nošeno vjetrom sa obala Drave.
One su sjene stoljetnoga mraka
i nagovještaj nove zore plave.
One su iskra sred olujne noći
što uporno traži glavnju suhe luči,
one su vrijeme koje će tek doći.
One su izdisaj umirućeg sela
i ritam koraka napučenog grada.
One su sjeme krvlju natopljeno
plod žuljavih ruku,
čežnja ili nada.
Pjesme su moje sjeme crne grude
one su melem
za umorne ljude.


Opširnije o autoru pjesama vidi na blogu.


 

modra satira---------sandra vulin, osijek



Slažem samoj sebi
Znam, ruke tražit bi te htjele
U ludilu i satiri modroj
U dlanove skupljam poljupce vrele.


Žurnim koracima po vatri hodim
A ti bisera ljepotu brišeš
Noćas te volim bezobrazno mnogo
A topi se slast sve više i više.


Vatre plamen skrivam u sebi
Kao da je tebi do toga stalo.
Dajem život za modrilo novo
U kojem bi me volio barem malo.

 



 

glorija nutrine

 



Opsežni tajac u noći
Remeti glasnoću tišine
Ali ne remeti moje biće
Koje je odveć postalo imuno.


Krasotice slapa riječi
Kao biseri nižu se u pjesmi
Koja vođena porazom u meni
Sada se jaka iznad ništavila uzdiže.


Poj srdaca napuknutih
Kao stakla razlomljena
Slijeva se niz ušće sna
Da se gloriji hitno približi. 





življenje-------antonija vranješ, osijek



U ogledalu
Slomljenog odraza
Pokušavala sam pronaći sebe,
Ali očekivanja su bila suprotna.


U odsjaju sunčevog praha,
Na vodi što se mreška
Ja prepoznah dubinu pogleda.
Odmah sam poželjela
postati dio jutarnjeg plavetnila.


No, sve je to samo pojam,
pojam lijepoga,
neuhvatljivoga.
Pozitivne slučajnosti,
što je neki nazivaju srećom.


Ali, što bi čovjek uistinu
Više mogao poželjeti
No, lupkanje kiše o prozor,
Lomljavu crkvene zvonjave u daljini,
Trag neosušene pseće sline na ruci...


Što je ljepše od samoga saznanja,
Da si još živ?


 

dok sam te gledala kako spavaš

 



U noći umornoj, pospanoj i snenoj...
Dok Mjesec jedino je svjetlo...
Ti spavao si ... i miran bio ti san...
A meni se zvijezde te noći, nisu činile ... tako daleko.
Jednu sam poželjela samo za tebe,
I dohvatila bih ju sigurno bila
Da nije tako brzo došao dan.


U tome sam trenu svijet zaustaviti htjela,
Smiriti vrijeme ... neka barem ovaj tren ... ne žuri tako...
I da je barem tada usnula zora
I nekom drugom tjerala san
Ja gledala bih kroz noć kako svijet pored nas
...prolazi polako...


I tada više htjela ne bih ni ovaj zaspali grad,
Ni svemir, ni svijet što Mjesec nasmijani...
Obasjavo ga tad...


Eh ... da je barem danas usnula zora
Ja rekla bih ti da znaš
O čemu sam u samo jednoj noći razmišljala
Dok sam te gledala kako spavaš...



 

 

amerikanka u beču---nikola vučetić, slavonski brod



kišilo je lagano na tvoj nos jenny
tvoja haljina je lijepo stajala
parku i njegovim očima
parku i katedrali kraj schottena
dijelile su se diplome
zaklonio sam ti leđa sakoom
od pamuka sazdanog snovima kraj schottena
milijun ptica pjeva kiši
a mi smo se rastajali
grubo si pobjegla u suzama
jednog lijepog dana tramvajem si odnijela
svoju plavu kosu i poljsko podrijetlo
prostu dušu i diplomu
nazad u svijet gdje sam putovao čežnjama –
za tobom još jedno vrijeme
kišilo je lagano na tvoj nos jenny
nismo smjeli podijeliti nešto na klupama
nismo smjeli ostaviti tvoju kosu
moje usne i taj park
nismo smjeli uživati kišu i ljetnu sparinu
slušati ptice i kovati sjećanja
slatke klupe pod lipama
padale su u noćima
teškim noćima
tik nakon našeg rastanka
kišilo ti je lagano na tvoj nos jenny
ne znam bi li me prepoznala sada
sjenčam li ponekad tvoje plave kose
i slavensko podrijetlo
naš susret zabranjen sudbinom
kapljicama kiše i klupama
nedaleko od schottena
prvi i zadnji put si njime hodala
plave raspuštene kose sva u bojama
s kapljicama na nosu
jennifer

 


 

životni plašt

 

 


Neću umrijeti sam, sa mnom će umrijeti moja samoća.


Ona je poput sjene,
samo što po noći ne nestaje,
kada svjetlo ugasi se,
ona se raspe po cijeloj mojoj postelji
i osjećam se kao tropska riba
utopljena u tople struje oceana,
crnog oceana moje tople samoće.


Neću umrijeti sam, moj plašt će istrunuti.


Puno puta sam zbog nje plakao,
nijekao ju, gledao u noć i pisao,
koliko god sam ljubio,
na koncu, jedino me je ona čekala,
u tami prazne sobe -
nikada prije mene nije zaspala.


Neću umrijeti sam, sa mnom će umrijeti ona.


Kada u podne raširim ruke,
sjena mi oblikuje križ
i ne znam koliko dugo traje to prijateljstvo
i da li da se zgražam nad njim ili zbližim njemu.
Pobjeći ne mogu, ona je uvijek tu
i poći će sa mnom,
kada moja duša poleti k nebu.



 


 

bio sam...--------marinko zanze, osijek



...bio sam val
u tvom srcu,
mogla si osjetiti
moju pjenu,
sve dok se jednom
nisam,
razbio o stijenu...

 


 

ceste

 



Postoji neki dugačak put
crte života u njemu se kreću,
al' moje je život tako razasut
i s nijednim životom, spojiti ga neću.

Postoje neke,
ceste daleke.
Prometuju po njima sudbine razne.
Moje su ceste, krivudave neke
i beskrajno, beskrajno prazne.


Opširnije o autoru pjesama vidi na blogu.